Puh
je jedno od najljupkijih, najzgodnijih i najhitrijih životinja među europskim
glodavcima koji se isto tako odlikuje nježnim likom i lijepom bojom krzna, kao
što se odlikuje čistoćom i blagim bićem. Za puha je najkarakterističnij dug i
kitnjast rep.
Puh
spada u red glodavaca (Rodentia), porodicu mišoliki glodavci (Gliridae), rod
puhova (Glis) i vrstu puh veliki (Myoxus glis).
Rasprostranjenost
puha - označeno crvenom bojom
Rasprostranjen
je u centralnoj i južnoj Europi, Maloj Aziji, Palestini, Kavkazu, Iranu i
Rusiji.
Kod
nas je prisutan posvuda, u manjem ili većem broju.
Puh
sliči vjeverici, a građom tijela je sličniji miševima. Puh naraste u dužinu bez
repa 14 do 19 cm, a rep je obično dug 11 do 13 cm. Težina mu se kreće od 120 do
150 grama, a težina mu se može udvostručiti prije odlaska na zimski san.
Na
području Gorskog kotara ulovljen je puh od 420 grama.
Boja
dlake po leđima, bokovima i repu je siva, sivo-srebrena ili sivo- smeđa, a po
trbuhu i unutarnji dijelovi nogu i ispod vrata je bijele boje do blijedo
žućkaste. Linija razgraničenja je prilično dobro definirana. Oko očiju ima
tamni prsten. Ima male, okrugle uši koje izrazito strše iz krzna. Rep mu je dugačak
i kitnjast, a boje malo tamnije nego tijelo. Imaju kratke noge razvijene za
penjanje. Prednje noge imaju četiri prsta, a zadnje pet. Šape mu nisu pokrivene
dlakom. Puh ima 20 zubi, a glodnjaci su izraženi.
Puh
je izrazito prilagođen životu na drveću. Njegov život i ponašanje su izuzetno
zanimljivi, ali i neistraženi. Uglavnom nisu društvene životinje, većinom žive
samostalno, premda ponekad pronalazimo male skupine blisko povezanih odraslih
jedinki. Puh je kod nas najrašireniji u mješovitoj šumi bukve i jele. Manje je
zastupljen u gorskoj šumi bukve koja dolazi s većim nadmorskim visinama, a još
je malobrojniji u pretplaninskoj šumi bukve, u kojoj su stabla tanja s manje
prirodnih duplji i gdje vlada mnogo surovija klima. Puhovi nastanjuju
listopadne šume u kojima dominiraju hrast i bukva, nalazimo ga i u mješovitim
šumama, makijama, voćnjacima i parkovima. Izbjegavaju otvorene površine u bilo
kojem smislu. Žive od razine mora do gornje granice tih šuma, koja je 1500 do
2000 m nadmorske visine. Vole guste i suhe šume sa stjenovitim liticama i
špiljama, ali živi u močvarnim područjima. Ta razlika uvjetuje i drugačiji
način života. Danju se skriva i spava u dupljama, pukotinama stijena, ispod
korijenja drveća, rupama u zemlji pa čak i u kućicama za ptice. U močvarnim
područjima zbog vlažnosti, puhovi grade gnijezda isključivo iznad zemlje jer u
odabiru mjesta za gnijezdo je jako izbirljiv i traži samo suha i zaštićena
mjesta. Gnijezda rade na sigurnim mjestima, gdje se mogu zakloniti od grabežljivica.
Gnijezda su iznutra obično dobro obložena mahovinom. Uvečer puhovi izlaze iz
svojih nastambi i cijelu noć lutaju šumom, a u tim noćnim pohodima su izuzetno
živahni, brzi i spretni. Plaše se jedino noćnog ljetnog nevremena praćena
olujnim vjetrom, snažnim pljuskovima, sijevanjem munja i udarima gromova. Tada
se zbiju u hrpu i potpuno umire kao da nisu živi.
Penju
se po drveću i stijenama, skaču sa grane na granu, na zemlji su isto tako brzi,
a kreću se kratkim skokovima.
Po
nekim istraživanjima, gustoća populacije je 3 do 25 jedinki po hektaru. Ženke
zauzimaju mali životni prostor od 0,15 do 0,75 hektara, ali mužjaci zauzimaju
puno veći, od 0,8 do 7 hektara, sa nekoliko gnijezda.
Komuniciraju
raznim zvukovima od kojih neki nalikuju ljudskom" kijanju", zovu za
parenje, pozivu za hranjenje, znaku za opasnost, smrtnom glasu, ali i mirisom.
Na svojim stazama ostavljaju mirisne tragove od žlijezda na nogama i žlijezde
na korijenu repa. Trljanjem analnog dijela o grane ili zemlju ostavljaju
mirisne tragove na svojim stazama kao upozorenje drugim puhovima o svom
teritoriju, ali i obilježavanju svojih stalnih putova po granama i stablima.
Puh
je u pravilu izrazito noćna životinja, na hranjenje izlazi sa prvim mrakom.
Najprije oni koji žive u dupljama na stablima, a kada se potpuno smrači, tada
izlaze oni iz podzemnih nastambi. Prilikom izlaska iz podzemne nastambe puh
istrči najvećom brzinom po zemlji do prvog najbližeg stabla, odmah se penju na
granje te po njima dalje putuju. Puh je izuzetno proždrljiva životinja.
Prvenstveno je biljojed. Hrani se uglavnom žirom, bukvicom, lješnjacima,
orasima, bademima, kestenom, voćem, bobicama, košticama, sjemenkama, pupovima i
mladim izbojcima. Također jede koru drveća, lišće, gljive i cvijeće. Potrebna
mu je i animalna hrana pa na svojim noćnim pohodima pojede svaku životinjicu
koju može uhvatiti, a to su najčešće kukci, puževi, razni beskralješnjaci, mladunci
sitnih ptica i jaja. Jedu tako da sjede uspravljeno, a hranu prinose prednjim
nogama. Prema Ruskim istraživanjima na području Zhiguli planine, koja se
proteže u dužini 60-tak km na desnoj obali rijeke Volge, pokazalo se da su
aktivni u hranjenju prosječno 202 minute na dan, uglavnom noću.
Puhovi
su aktivni godišnje tijekom šest mjeseci, kasno proljeće, ljeto i ranu jesen.
Nakon toga odlaze na zimski san, koji obično traje od studenog do svibnja, što
ovisi o lokalnim klimatskim uvjetima.
Ljeto
je vrijeme kada se puhovi moraju nakupiti masne zalihe za dugo zimsko
razdoblje. Zato jede hranu koja sadrži mnoge uljne i masne sastojke bez kojih
ne bi mogao sakupiti dovoljne količine masnih zaliha (sala) za svoj način
života i dugi zimski san. Puhovi su u jesen debeli i jedva hodaju, ali ipak još
uvijek jedu.
U
jesen, kada se puh dobro opskrbio masnim zalihama, započinje proces čišćenja
želuca i crijeva. Prije čišćenja jede samo hranu koja mu pomaže da se očisti, a
to su grančice, iglice i kora.
Proces
čišćenja traje dva do tri dana i tada ništa ne jede, a kada mu se želudac i
crijeva potpuno isprazne, zavlači se u gnijezda i započinje njegov zimski san. Nekoliko
puhova zajedno u gnijezdu spavaju zimski sam. Pri vidno smanjenoj temperaturi
tijela i broju otkucaja srca po nekoliko njih zajedno prespavaju tako gotovo
pola godine. Spava tako da je sklupčan, savijen glavom prema repu, a rep savije
oko tijela. Puhov san je toliko čvrst da se može usporediti sa obamrlošću. Bude
se u proljeće, krajem travnja ili početkom svibnja, ovisno o vremenskim
uvjetima. Ako u proljeće, kada su puhovi već izišli iz svojih gnijezda, padne
snijeg ili se temperatura naglo snizi događa se da se puhovi ponovno povlače u
gnijezda ili ugibaju. To se događa jer su nakon zimskog sna iscrpljeni, a u
želucu imaju malo slabe hrane, obično mladog lišća koje im ne daje dovoljno
tjelesne topline.
Puh može živjeti do 9 godina. Po nekim istraživanjima tek 10% puhova u
prirodi je stariji od 3 do 4 godine, a to se objašnjava istrošenosti kutnjaka u
mjeri koja onemogućava normalno žvakanje hrane. Zbog toga ne mogu nakupiti
dovoljne količine masnih zaliha za preživljavanje stanja hibernacije tokom
zime.
O
razmnožavanju puhova i njihovu prirastu, koji varira iz godine u godinu, još se
uvijek ne zna dovoljno. Na ta pitanja nije dan zadovoljavajući odgovor ni na
svjetskom kongresu o istraživanju puhova koji je 1997. godine održan
Mošćeničkoj Dragi i Gerovu. Gorani, kao i susjedi im u Notranjskoj (Slovenija)
pretpostavljaju da na veličinu prirasta puhova izuzetno utječe stanje pupovlja
bukve. Naime, ako obiluju cvjetni pupovi, netom probuđeni puhovi, oni će preko
vitamina E, stimulativno djelovati na organe za razmnožavanje pa će i prirast
biti veći. Puhovi se pare u lipnju i srpnju. Ženka nosi 30 do 32 dana, nakon
čega koti 1 do 11 mladih, a najčešće 4 do 5 mladih. Mladi se okote goli i
slijepi. Krzno razviju za 14 do 16 dana, a progledaju sa 21 do 23 dana. Mladunci
doje četiri tjedna, a nakon toga napuštaju gnijezdo. Samostalni su nakon 2 mjeseca.
Tada se zadržavaju dugo vani, želeći na taj način, sakupiti što veće količine
masnih naslaga za zimski period. To isto rade i ženke, koje su nakon okota iscrpljene
i smršavile. Ženka se koti jednom godišnje. Spolno su zrele sa godinu dana, a
po nekim znanstvenicima nakon drugog zimskog sna.
Puh
ima mnogo neprijatelja. Progone ga ris, lisica, kuna bjelica, kuna zlatica,
tvor, mala i velika lasica, divlja i pitoma mačka, sove.
Meso
puha slovi kao prava delicija pa stoga nije čudno što je tradicija lova na
puhove iznimno stara i potječe još od vremena Rimskog Carstav. Puhova mast je tradicionalno korišteni
preparat za tretiranje rana, opekotina i žuljeva, a od krzna se izrađuju
različiti predmeti.
Izvori:
http://www.naturefg.com/pages/c-animals/glis%20glis.htm
Darabuš,S. Jakelić,
I.Z.(1996).Osnove lovstva
Sinko, S. Puh.//
Lovački vjesnik 10/1994
Frković, A. Nisu svi
puholovci-lovci.// Lovački vjesnik 9/1999
Malnar, J. Slatke
bukvice, još slađi puhovi.// Lovački vjesnik 1-2/2000
Lukić, M. Sivi puh
moj podstanar.// Lovački vjesnik 9/1996
BraT
