Dabar (Castor fiber)

Dabar je postao i naša divljač zahvaljujući trudu dr. Marijana Grubišića, koji je zajedno s domaćim i inozemnim stručni organizacijama, lovcima i pojedincima uspio u travnju 1996. godine u Žutici pored Ivanić Grada unijeti jedan par te vrste u okviru projekta „Dabar u Hrvatskoj“.

Dabru je brojnost opala toliko da se to rijetko kojoj životinji dogodilo. Dabar je živio u Hrvatskoj sve do kraja 19. Stoljeća, ne u velikom broju, ali o njemu postoje pisani dokumenti i materijalni dokazi kao što su dijelovi kostura iz starijih i novijih vremena. O njegovu postojanju kod nas postoje i brojni toponimi.

Dabar je naš najveći glodavac. Po znanstvenoj klasifikaciji dabar spada u red glodavaca (Rodentia), porodica dabrova (Castoridae), rod dabra (Castor) i vrstu dabar (Castor fiber).

Područje rasprostranjenosti dabra proteže se još i danas kroz tri kontinenta između 33. i 68. stupnja sjeverne širine. Nekada je to područje bilo i mnogo šire na što ukazuju brojni dokazi.

Danas ga U Europi nalazimo u Njemačkoj, u području Elbe, Dunava i Mulbe. Ima ih u Francuskoj, Poljskoj, Norveškoj, Švedskoj, Austriji i Rusiji. Ako se smanji uništavanje dabra zbog visokovrijednog krzna i dobra mesa vjerojatno će mu budući areal zauzeti njegovu prijašnju postojbinu pa će naseliti onaj dio naše zemlje koji odgovara njegovim životnim zahtjevima.

Najveći broj dabrova živi u Sjevernoj Americi, pretpostavlja se da ih u Kanadi ima oko dva milijuna. U Hrvatskoj se procjenjuje da ih je 2012. godine bilo preko 1000 jedinki. Raširili su se uz mnoge rijeke na području Hrvatske, a na pojedinim lokalitetima ima ih i previše. Dabrovi iz Hrvatske su se i sami raselili na područje Slovenije i Bosne.

Dabar spada među najkrupnije glodavce. Duljina tijela odrasle jedinke iznosi od 75 do 95 cm, duljina repa je oko 30 cm, a i visina na hrptu mu je isto tolika. Teži između 20 i 30 kg. Ima 20 zubi od čega 4 glodnjaka, a ostali su kutnjaci. Tijelo mu je nezgrapno i snažno, stražnji kraj je jači od prednjega, lađa su mu pogrbljena, trbuh obješen, vrat kratak i debeo, glava straga široka, a prema naprijed sužena, na čelu plosnata s kratkom i tupom njuškom. Noge su mu kratke, ali vrlo snažne, stražnje dulje od prednjih te imaju pet prstiju. Prsti na stražnjim nogama su mu sve do pandži međusobno spojeni širokom plivaćom kožicom. Stražnja su stopala dvostruko duža od prednjih. Rep mu se ne odvaja jasno od tijela, na korijenu je okrugao, u sredini ravan, a dalje splošten. Širok je do 20 cm, na vrhu tupo zaobljen, na rubovima veoma oštar, a gledamo li ga odozgo izgleda jajoliko. Na repu nema dlake. Duguljasto oble uške, gotovo su skrivene ispod krzna, malene su i kratke, izvana i iznutra dlakave, a dabar ih može tako prisloniti uz glavu da se ušni kanali gotovo zatvore da voda ne može ulaziti u njih. Oči su mu male, a zjenice stoje okomito. Nozdrve mu imaju nabrane nosnice koje se također mogu zatvoriti.

Dabrovo krzno sastoji se od izvanredno guste pahuljasto, svilenaste poddlake, koja ga štiti od hladnoće i rijetkih, dugačkih, čvrstih i krutih osjastih dlake. Na gornjoj usni raste nekoliko redova debelih i krutih, ali ne predugačkih čekinja. Boja dlake je na gornjoj strani tamno kestenjasto-smeđa i prelazi malo u sivkastu, a na donjoj strani je svijetla. Vrlo krupni i snažni zubi glodnjaci, sprijeda plosnati, glatki, građeni u obliku dlijeta, a u presjeku gotovo trobridi, vire daleko iz čeljusti. Kutnjaci imaju podjednak oblik, snadbjeveni su naborima od cakline.

U oba spola  nalaze se na donjem dijelu trbušne šupljine, u blizini čmara i spolnih organa, dvije neobične žlijezde, obično odvojene jedna od druge, čiji otvori ulaze u spolne organe. Te žlijezde izlučuju takozvanu dabrovinu (castoreum), tamnocrvenkastosmeđu, žućkastosmeđu ili crvenkastosmeđu prilično mekanu masu, koja ima neobično prodoran, snažan miris i trajan gorak okus po bademu te se prije često upotrebljavala kao srestvo za ublažavanje grčeva i smirivanje organizma. Nije točno poznato koja joj je svrha, ali pretpostavlja se da služi za obilježavanju teritorija i primamljivanje partnera za vrijeme parenja, kada je miris mnogo intenzivniji.

Dabar je tipični monogam, što znači do najčešće živi u parovima, a samo u najtišim krajevima, žive u manjim ili većim zajednicama. Vrlo promišljeno odabiru neku rijeku ili potok, čije im obale pružaju dobru pašu te im se čine osobito prikladnim za izgradnju brana i nastambi. Dabrovi koji žive osamljeno, stanuju u jednostavnim podzemnim nastambama, onakvima kakve grade i vidre. Obitelj dabrova redovito izgrađuje nastambe, a po potrebi i brane da bi zadržali vodu i održali je uvijek na istoj visini. Dabrove nastambe imaju jedan ili više ulaznih hodnika, koji svi izlaze ispod vode i vode u nastambu, koja se nalazi manje ili više iznad površine vode. Nastamba se većinom sastoji od samo jedne prostorije koja je pomno i lijepo ispunjena finim iverjem pa služi kao spavaonica, ali i kao prostorija za donošenje mladih na svijet. Nastamba je oblijepljena zemljom i muljem te ima otvor za zrak. Dabrovi uvijek dotjeruju nastambu, pri čemu je glavni graditelj ženka, a mužjak dovlači potreban materijal za građenje i popravke.

Ako se razina vode neke rijeke ili potoka u toku godine znatno mijenja ili ako potok nije dovoljno dubok, dabrovi izgrađuju branu, odnosno po nekoliko njih. Iznad brana stvaraju se jezerca različite veličine. Pojedine brane budu dugačke 150 do 200 m, visoke 2 do 3 m, u temelju široke 4 do 6 m, a na vrhu 1 do 2 m. Interesantno je kako pri gradnji brane mogu odrediti visinu vode, koju prilagođavaju svoji nastambama i znadu procijeniti kakav će udar vode biti kada naiđu veće oborine pa u skladu s tim određuju i jačinu brane.

Dabrovi ne izgrađuju svoje brane uvijek tako da su u ravnoj crti prelaze preko rijeke ili potoka, a ni da bi brane u sredini imale izbočinu o koju se lomi voda, već ih najčešće grade u obliku ispupčenog luka. Iz jezeraca koja nastaju iznad brane dabrovi izgrađuju kanale da bi lakše mogli dovlačiti potreban građevinski materijal i hranu.

Dabrovi napuštaju svoje nastambe samo u krajnjoj nuždi, zato ćemo u nenaseljenim šumama naći veoma stare građevine.

Zagrađivanjem vodotoka dabrovi su napravili jezera u kojima se taloži mulj, a tako nastaju velike površine plodnoga tla. Dabrove građevine, vrše vidni utjecaj na oblikovanje nekoga područja, tako da su nastali prostrani pašnjaci ili šume mekih listača. Tako su nastala i golema tresetišta, koja su negdje duboka i više metara pa se iz toga zaključuje da su neke brane stare i tisuću godina.

Svi radovi koje dabrovi rade usko su povezani sa njihovim običajima i potrebama da ćemo opisujući te radove, istovremeno prikazati način života dabrova. Kao većina glodavaca, dabrovi su aktivni noću. Nakon zalaska sunca izlaze iz svojih nastambi, glasno zvižde i bacaju se u vodu pljuskajući po njoj. Neko vrijeme plivaju u blizini nastambe, a ako se osjećaju sigurni, izviruju njuškom i čelom, odnosno glavom i leđima iznad vode. Kad su sigurni da nema opasnosti, izlaze na kopno i udaljuju se pedesetak koraka i više od rijeke da bi oborili stabla koja im služe za hranu i za građenje. Plivajući se udaljuju od nastambe do 1 km, ali se još iste noći vraćaju. I zimi odlaze noću u potragu za hranom, ali ponekad tjedan do dva ne napuštaju svoju nastambu, već se hrane korom vrbinih grana što su ih ujesen unijeli u nastambu i kojima su zatvorili izlaz prema kopnu.

Obarajući stablo dabar sjeda pred njim i tako dugo glođe naokolo na određenoj visini dok se stablo ne sruši. Grane debele nekoliko centimetara dabar može bez poteškoće pregristi, a stabla obara tako da ih oglođe naokolo, a pogotovo sa one strane koja je okrenuta prema vodi, sve dok stablo ne obori u vodu. Događa se da dabar obori stablo debljine i 40 do 50 cm. Najprije glodanjem odreže grane oborenoga stabla, zatim reže stablo u komade kakvi su mu potrebni te se njima služi kao pilotima, dok mu grane i grančice služe za izgradnju zidova njegove nastambe.

Dabar je isključivi biljojed. Dabrovi se hrane korom, pupovima, sitnim izbojcima, lišćem, travom i zeljastim biljkama koje se nalaze u vodi i neposredno na obali. Najradije jede vrbu zatim topolu, brezu i jasen. Jede još i johu i hrast, ali nerado. S grana gule koru tako čisto da se na grani s koje je skinuta kora ne da primijetiti nijedan trag otiska zubala. Pri hodanju, trbuh mu se vuče gotovo po zemlji i ne dopušta mu brze i ravnomjerne pokrete. Ako mu se žuri, onda skače, veoma nezgrapno i nespretno, ali ipak dosta brzo odmiče. U vodu se baca uz glasan pljusak samo ako je preplašen. U vodi može biti i do dvije minute da ne izroni.

Dabrovo glasanje sliči stenjanju, čija se jačina i naglašavanje mijenja ovisno o tome što želi naglasiti.

Od osjetila su mu najbolje razvijeni sluh i njuh, a vid mu je nešto slabije razvijen. Osim toga ima razvijeno i osjetilo opipa.

Prema drugim životinjama dabar se vlada neprijazno.

Prema tome gdje dabrovi žive odvija se i parenje. To je u periodu ranog proljeća, od siječnja do ožujka. Gravidnost traje prosječno 105 dana, a mladi dolaze na svijet od travnja do lipnja. Ženka koti 1 do 5 mladih, koji su slijepi 8 do 10 dana. Nakon desetoga dana majka kroz hodnik iz nastambe izvodi mlade u vodu i uči ih da se i sami počinju hraniti uobičajnom njihovom hranom. Mladi žive s roditeljima do sljedećeg parenja, kada i oni postaju spolno zreli.

Glavni neprijatelj dabra je čovjek. Osim čovjeka ima malo neprijatelja, u njegovim područjima to su vuk i ris. Vrlo je oprezan i spretno umiče svojim progoniteljima. Kada se uznemiri i na najmanji znak opasnosti bježi u vodu, koja mu pruža dobru zaštitu.

Dabar ima vrlo cijenjeno krzno, a meso mu je ukusno, a rep se smatra izuzetnom poslasticom. To su glavni razlozi njegova izlovljavanja.

Nizozemska iskustva govore da preseljeni dabrovi prije ugibaju. Oni su pregledali 42 raseljena dabra, od kojih su 22 njih uginula već u prvoj godini. Pretpostavlja se da su te životinje izložene jakom stresu te su stoga podložne infekcijama. Osim toga pridošlice su česti sudionici borbi među dabrovima, koje ih dodatno slabe. Stručnjaci zbog toga zahtijevaju da se takve akcije preseljenja provode najedanput, a ne s vremena na vrijeme, kao dosada.

Izvori:

Brehm, A.E.(2003).Život životinja

Plašić, F. Muke preseljenih dabrova.// Lovački vjesnik 11/1998

Trohar, J. Dabar.// Lovački vjesnik 1-2/1998

http://hr.wikipedia/wiki/Dabrovi

BraT

Svizac alpski (Marmota Marmota) / / Alpine marmot

Svizac alpski je kako mu i samo ime kaže divljač visokih planina središnjih Alpa; Italije, Francuske, Švicarske i Austrije. Iz tih staništa naseljen je u druga područja u kojima danas obitavaju. Živi još na nekim planinskim lancima Njemačke, Karpatima, Tatrama, Pirinejima i Sjevernim Apeninima. Od 1960. Godine uspješno je naseljen i u Sloveniji na području Triglavskog nacionalnog parka. Naseljeni svisci su dopremljeni sa planine Gran Paradiso u sjevero zapadnoj Italiji.

Rasprostranjenost svisca alpskog

Svizac je dugačak oko 70 cm od čega na rep otpada oko 20 cm. Visina mu je oko 18 cm. Težina mu je u proljeće 2,5 – 3,5 kg, a u jesen 5 do 8 kg. Tijelo svisca prekriveno je grubim i gustim krznom koje je na leđima sivosmeđe boje, a s donje strane hrđavosmeđe. Rep mu je kitnjast i taman sa crnim završetkom. Glava mu je velika s čvrstom čeljusti iz koje izlaze dugi glodnjaci (prvi sjekutići) narančaste boje, a uši su mu male. Položaj očiju je takav da ima široko vidno polje. Noge su mu kratke i snažne sa jakim kandžama prilagođene kopanju podzemnih hodnika. Svizac vrlo sporo raste, tek u četvrtoj godini bude odrasla jedinka, a otprilike tada postaje i spolno zreo.

Svizac alpski živi na visinama od 800 do 3200 m nadmorske visine. Svizac najradije obitava na dobro zaštićenim planinskim zaravnima gdje raste sočno bilje i planinske trave kojima se ujedno i hrani. Svoje područje (teritorij) obilježava i mirisom koji upozorava druge svisce da se ne hrane i ne kreću tim područjem. Još jede i žitarice, korijenje, voće, cvijeće, kukce, paukove, crve, larve i jajašca. Dok jede hranu drži prednjim nogama. Hrane se tijekom jutra i u poslijepodnevnim satima. Kada im je vrijeme prikladno pojesti će velike količine hrane kako mi stvorili masne zalihe za zimski san. Vodu ne pije, nadoknađuje ju kroz hranu. Iznimno uzima vodu pred zimski san, ali u malim količinama.

Živi u skupinama ili kolonijama, koje najčešće broje 12 i više jedinki. Skupine zauzimaju određeni prostor gdje kopaju ljetne tunele u kojima provedu noć i koji su plići i zimski koji su dublji. Pojedini tuneli im služe samo kao wc.

Ljeti već u ranu zoru izviruju ispruženim vratovima iz tunela. Njuše zrak i tako provjeravaju jeli im područje sigurno. Jako su plašljivi i reagiraju na  opasnost prodornim zviždukom nakon čega svi bježe u tunele. Iz tunela ponovno izlaze nakon određenog vremena, kada su sigurni da je opasnost prošla. Neke će uljeze otjerati pomoću zastrašujućeg ponašanja kao što je udaranje repom i cvokotanje zubima. Po lijepom vremenu nakon hranjenja dugo se sunčaju u blizini tunela. To je obično na ravnoj stijeni, a neki znanstvenici smatraju da se zapravo hlade i da im je to taktika rješavanja parazita. Nekoliko dana prije polaska na zimski san ništa ne jedu da bi potpuno ispraznili crijeva. Za vrijeme sna se ne hrane.

U tunelima prave ležajeve koje oblažu suhim grančicama, biljkama i travom. Ulaz u tunel zatvaraju zemljom i vlastitim izmetom. Alpski svisci se skupe jedan pored drugog i tako svi zajedno spavaju zimski san. U stanju hibernacije broj otkucaja srce sa normalnih 90 spušta se na 3 do 5 otkucaja u minuti i disanje sa 30 se smanji na 1 do 3 udisaja u minuti. Zbog toga minimalno troši svoje masne zalihe, ne više od 2 – 3 g na dan, koje je nakupio tokom ljeta, i one mu omogućuju da preživi zimu. Tjelesna temperatura sa 39 ºC pada na 7 ºC ,gotovo na temperaturu zraka oko njih. Prilikom oštrih zima i loše izoliranosti tunela temperatura im znade pasti i na 1 ºC. Broj otkucaja i disanje će se povećati ako se temperatura spusti do temperature ledišta. Neki svisci će gladovati do smrti jer se njihova zaliha masnoće istopila prije proljeća. To se najčešće događa mladim jedinkama.

Odmah nakon zimskog sna koji traje od listopada do svibnja počinje sezona parenja jer će tako mladunci dobiti najveću moguću priliku za nakupljanje masnih zaliha za nadolazeću zimu. Dominantne ženke imaju tendenciju potisnuti reprodukciju u podređenih ženki na način da se prema njima odnose neprijateljski dok su gravidne što uzrokuje stres i ubija mlade. Nakon gravidnosti koja traje 33 do 34, ženka koti 1 do 8, a najčešće tri mladunca koji teže oko 30 grama. Mladunci se kote goli, a tamno krzno dobiju nakon nekoliko dana. Imaju zatvorene oči, a progledaju nakon tri tjedna. Mladunci sišu šest tjedana, a onda napuštaju tunel ostajući još nekoliko tjedana uz majku. Mladunci su samostalni nakon osam tjedana, ali i dalje ostaju u obiteljskoj zajednici. Mladunci tada jedu velike količine hrane jer im ostaju tri mjeseca da nakupe dovoljne količine masnih zaliha za zimu. U tom kratkom periodu dosegnu težinu i do 2 kg.

Alpski svizac živi 15 do 18 godina.

Uz surog orla, lisica mu je najveći prirodni neprijatelj.

Prema iskustvima Austrijskih lovaca, ako je svizac smrtno ranjen i posljednjim snagama se zavukao u tunel i uginuo u njemu, svi ostali članovi skupine će iseliti iz toga rova.

Na tržištu ima visoku cijenu i veoma je cijenjeno sviščevo ulje koje se dobiva topljenjem masti i sala. Navodno ublažava reumatske bolesti i pomaže kod ozljeda dobivenih smrzavanje.

Izvori:

Darabuš,S. Jakelić, I.Z.(1996).Osnove lovstva

http://www.agraria.org/faunaselvatica/marmotta.htm

http://en.wikipedia/wiki/Alpine_marmot

http://commons.wikimedia.org/wiki/File:Mapa_Marmota_marmota.png

Džaja,A.I kad izađe, gleda biti što bliže rovu.// hoop 76/ožujak-travanj 2011

BraT

Puh veliki (Myoxus glis) // The Dormouse

Puh je jedno od najljupkijih, najzgodnijih i najhitrijih životinja među europskim glodavcima koji se isto tako odlikuje nježnim likom i lijepom bojom krzna, kao što se odlikuje čistoćom i blagim bićem. Za puha je najkarakterističnij dug i kitnjast rep.

Puh spada u red glodavaca (Rodentia), porodicu mišoliki glodavci (Gliridae), rod puhova (Glis) i vrstu puh veliki (Myoxus glis).

Rasprostranjenost puha - označeno crvenom bojom

Rasprostranjen je u centralnoj i južnoj Europi, Maloj Aziji, Palestini, Kavkazu, Iranu i Rusiji.

Kod nas je prisutan posvuda, u manjem ili većem broju.

Puh sliči vjeverici, a građom tijela je sličniji miševima. Puh naraste u dužinu bez repa 14 do 19 cm, a rep je obično dug 11 do 13 cm. Težina mu se kreće od 120 do 150 grama, a težina mu se može udvostručiti prije odlaska na zimski san.

Na području Gorskog kotara ulovljen je puh od 420 grama.

Boja dlake po leđima, bokovima i repu je siva, sivo-srebrena ili sivo- smeđa, a po trbuhu i unutarnji dijelovi nogu i ispod vrata je bijele boje do blijedo žućkaste. Linija razgraničenja je prilično dobro definirana. Oko očiju ima tamni prsten. Ima male, okrugle uši koje izrazito strše iz krzna. Rep mu je dugačak i kitnjast, a boje malo tamnije nego tijelo. Imaju kratke noge razvijene za penjanje. Prednje noge imaju četiri prsta, a zadnje pet. Šape mu nisu pokrivene dlakom. Puh ima 20 zubi, a glodnjaci su izraženi.

Puh je izrazito prilagođen životu na drveću. Njegov život i ponašanje su izuzetno zanimljivi, ali i neistraženi. Uglavnom nisu društvene životinje, većinom žive samostalno, premda ponekad pronalazimo male skupine blisko povezanih odraslih jedinki. Puh je kod nas najrašireniji u mješovitoj šumi bukve i jele. Manje je zastupljen u gorskoj šumi bukve koja dolazi s većim nadmorskim visinama, a još je malobrojniji u pretplaninskoj šumi bukve, u kojoj su stabla tanja s manje prirodnih duplji i gdje vlada mnogo surovija klima. Puhovi nastanjuju listopadne šume u kojima dominiraju hrast i bukva, nalazimo ga i u mješovitim šumama, makijama, voćnjacima i parkovima. Izbjegavaju otvorene površine u bilo kojem smislu. Žive od razine mora do gornje granice tih šuma, koja je 1500 do 2000 m nadmorske visine. Vole guste i suhe šume sa stjenovitim liticama i špiljama, ali živi u močvarnim područjima. Ta razlika uvjetuje i drugačiji način života. Danju se skriva i spava u dupljama, pukotinama stijena, ispod korijenja drveća, rupama u zemlji pa čak i u kućicama za ptice. U močvarnim područjima zbog vlažnosti, puhovi grade gnijezda isključivo iznad zemlje jer u odabiru mjesta za gnijezdo je jako izbirljiv i traži samo suha i zaštićena mjesta. Gnijezda rade na sigurnim mjestima, gdje se mogu zakloniti od grabežljivica. Gnijezda su iznutra obično dobro obložena mahovinom. Uvečer puhovi izlaze iz svojih nastambi i cijelu noć lutaju šumom, a u tim noćnim pohodima su izuzetno živahni, brzi i spretni. Plaše se jedino noćnog ljetnog nevremena praćena olujnim vjetrom, snažnim pljuskovima, sijevanjem munja i udarima gromova. Tada se zbiju u hrpu i potpuno umire kao da nisu živi.

Penju se po drveću i stijenama, skaču sa grane na granu, na zemlji su isto tako brzi, a kreću se kratkim skokovima.

Po nekim istraživanjima, gustoća populacije je 3 do 25 jedinki po hektaru. Ženke zauzimaju mali životni prostor od 0,15 do 0,75 hektara, ali mužjaci zauzimaju puno veći, od 0,8 do 7 hektara, sa nekoliko gnijezda.

Komuniciraju raznim zvukovima od kojih neki nalikuju ljudskom" kijanju", zovu za parenje, pozivu za hranjenje, znaku za opasnost, smrtnom glasu, ali i mirisom. Na svojim stazama ostavljaju mirisne tragove od žlijezda na nogama i žlijezde na korijenu repa. Trljanjem analnog dijela o grane ili zemlju ostavljaju mirisne tragove na svojim stazama kao upozorenje drugim puhovima o svom teritoriju, ali i obilježavanju svojih stalnih putova po granama i stablima.

Puh je u pravilu izrazito noćna životinja, na hranjenje izlazi sa prvim mrakom. Najprije oni koji žive u dupljama na stablima, a kada se potpuno smrači, tada izlaze oni iz podzemnih nastambi. Prilikom izlaska iz podzemne nastambe puh istrči najvećom brzinom po zemlji do prvog najbližeg stabla, odmah se penju na granje te po njima dalje putuju. Puh je izuzetno proždrljiva životinja. Prvenstveno je biljojed. Hrani se uglavnom žirom, bukvicom, lješnjacima, orasima, bademima, kestenom, voćem, bobicama, košticama, sjemenkama, pupovima i mladim izbojcima. Također jede koru drveća, lišće, gljive i cvijeće. Potrebna mu je i animalna hrana pa na svojim noćnim pohodima pojede svaku životinjicu koju može uhvatiti, a to su najčešće kukci, puževi, razni beskralješnjaci, mladunci sitnih ptica i jaja. Jedu tako da sjede uspravljeno, a hranu prinose prednjim nogama. Prema Ruskim istraživanjima na području Zhiguli planine, koja se proteže u dužini 60-tak km na desnoj obali rijeke Volge, pokazalo se da su aktivni u hranjenju prosječno 202 minute na dan, uglavnom noću.

Puhovi su aktivni godišnje tijekom šest mjeseci, kasno proljeće, ljeto i ranu jesen. Nakon toga odlaze na zimski san, koji obično traje od studenog do svibnja, što ovisi o lokalnim klimatskim uvjetima.

Ljeto je vrijeme kada se puhovi moraju nakupiti masne zalihe za dugo zimsko razdoblje. Zato jede hranu koja sadrži mnoge uljne i masne sastojke bez kojih ne bi mogao sakupiti dovoljne količine masnih zaliha (sala) za svoj način života i dugi zimski san. Puhovi su u jesen debeli i jedva hodaju, ali ipak još uvijek jedu.

U jesen, kada se puh dobro opskrbio masnim zalihama, započinje proces čišćenja želuca i crijeva. Prije čišćenja jede samo hranu koja mu pomaže da se očisti, a to su grančice, iglice i kora.

Proces čišćenja traje dva do tri dana i tada ništa ne jede, a kada mu se želudac i crijeva potpuno isprazne, zavlači se u gnijezda i započinje njegov zimski san. Nekoliko puhova zajedno u gnijezdu spavaju zimski sam. Pri vidno smanjenoj temperaturi tijela i broju otkucaja srca po nekoliko njih zajedno prespavaju tako gotovo pola godine. Spava tako da je sklupčan, savijen glavom prema repu, a rep savije oko tijela. Puhov san je toliko čvrst da se može usporediti sa obamrlošću. Bude se u proljeće, krajem travnja ili početkom svibnja, ovisno o vremenskim uvjetima. Ako u proljeće, kada su puhovi već izišli iz svojih gnijezda, padne snijeg ili se temperatura naglo snizi događa se da se puhovi ponovno povlače u gnijezda ili ugibaju. To se događa jer su nakon zimskog sna iscrpljeni, a u želucu imaju malo slabe hrane, obično mladog lišća koje im ne daje dovoljno tjelesne topline.                                                                                                      Puh može živjeti do 9 godina. Po nekim istraživanjima tek 10% puhova u prirodi je stariji od 3 do 4 godine, a to se objašnjava istrošenosti kutnjaka u mjeri koja onemogućava normalno žvakanje hrane. Zbog toga ne mogu nakupiti dovoljne količine masnih zaliha za preživljavanje stanja hibernacije tokom zime.

O razmnožavanju puhova i njihovu prirastu, koji varira iz godine u godinu, još se uvijek ne zna dovoljno. Na ta pitanja nije dan zadovoljavajući odgovor ni na svjetskom kongresu o istraživanju puhova koji je 1997. godine održan Mošćeničkoj Dragi i Gerovu. Gorani, kao i susjedi im u Notranjskoj (Slovenija) pretpostavljaju da na veličinu prirasta puhova izuzetno utječe stanje pupovlja bukve. Naime, ako obiluju cvjetni pupovi, netom probuđeni puhovi, oni će preko vitamina E, stimulativno djelovati na organe za razmnožavanje pa će i prirast biti veći. Puhovi se pare u lipnju i srpnju. Ženka nosi 30 do 32 dana, nakon čega koti 1 do 11 mladih, a najčešće 4 do 5 mladih. Mladi se okote goli i slijepi. Krzno razviju za 14 do 16 dana, a progledaju sa 21 do 23 dana. Mladunci doje četiri tjedna, a nakon toga napuštaju gnijezdo. Samostalni su nakon 2 mjeseca. Tada se zadržavaju dugo vani, želeći na taj način, sakupiti što veće količine masnih naslaga za zimski period. To isto rade i ženke, koje su nakon okota iscrpljene i smršavile. Ženka se koti jednom godišnje. Spolno su zrele sa godinu dana, a po nekim znanstvenicima nakon drugog zimskog sna.

Puh ima mnogo neprijatelja. Progone ga ris, lisica, kuna bjelica, kuna zlatica, tvor, mala i velika lasica, divlja i pitoma mačka, sove.

Meso puha slovi kao prava delicija pa stoga nije čudno što je tradicija lova na puhove iznimno stara i potječe još od vremena Rimskog Carstav.  Puhova mast je tradicionalno korišteni preparat za tretiranje rana, opekotina i žuljeva, a od krzna se izrađuju različiti predmeti. 

Izvori:

http://www.planet-mammiferes.org/

http://en.wikipedia.org/wiki/Edible_dormouse

http://www.bvo.zadweb.biz.hr/pages/sisavci/sisavci%20-%20sivi%20puh.htm

http://www.n24.ba/novost/14631/I-misevi-imaju-zimski-san

http://www.naturefg.com/pages/c-animals/glis%20glis.htm

Darabuš,S. Jakelić, I.Z.(1996).Osnove lovstva

Sinko, S. Puh.// Lovački vjesnik 10/1994

Frković, A. Nisu svi puholovci-lovci.// Lovački vjesnik 9/1999

Malnar, J. Slatke bukvice, još slađi puhovi.// Lovački vjesnik 1-2/2000

Lukić, M. Sivi puh moj podstanar.// Lovački vjesnik 9/1996

http://www.croinfo.net/razno/životinje-našeg-kraja-puhovi-.html

http://en.wikipedia.org/wiki/Edible_dormouse

BraT